18. 11. 2019. Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem
od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još
jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih
odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo
sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem
tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao,
ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko
će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema
leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo
još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na
kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili
prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene
nema?
Nema izloga u kojem ste se divili
vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je
prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo,
svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako
vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga
krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.